Istinska molitva je izraz duše i potreba duše

Istinska molitva je izraz duše i potreba duše
„A kad moliš, ne budi kao licemjeri; jer oni vole moliti stojeći u sinagogama i uglovima ulica da ih vide ljudi. Zaista kažem vam, primili su svoju nagradu. Ali ti kad se moliš, uđi u svoju sobu i kad si zatvorio vrata za sobom moli se svom ocu, koji vidi u tajnosti, i tvoj otac koji vidi u tajnosti, naknadit će ti.“ Matej 6:5,6

Istinska molitva je izraz duše, potreba duše. To je glad za Bogom koja izvire iznutra, nudeći sebe njemu strastveno, tiho. Glasna molitva je odlična, ako je pažnja usmjerena ka Bogu i ako riječi upućene Bogu proizlaze iz velike želje za njim. Ali ako prizivanje postaje dio duhovne ceremonije, izvršavane samo mehanički, bazirano na religijskoj formi, a ne na njenom duhu – Bog baš ne voli takvu vrstu molitve.

Onaj tko moli glasno je sklon da postane licemjer ako je njegova pažnja fokusirana na glasovnu intonaciju njegovih slušnih organa – riječi izgovorene za efekt, da privuku i dojme druge. Ovo je namjera mnogih, inače duhovnih ljudi da paradiraju svoju ljubav prema Bogu, radije nego da nastoje dodirnuti Božje srce. Dok nema rastućeg intenziteta žara i ljubavi za Boga, glasna molitva kako bi je čuli drugi ljudi, može izgledati potkupljivo. Bez obzira kakva duhovna realizacija bila iznutra, kada se izražava prema vani ona gubi nešto od svog identiteta.

Iskrena i istinska molitva

Ponekad, niti glasno niti šapatom, ne možeš moliti, jer kada te obuzmu duboki osjećaji za Bogom, tada ne možeš izgovoriti ni jednu riječ. Takva ljubav je sveta iznutra, kao unutarnja komunikacija i tiho predavanje Duhu. Kao sveta vatra, takva ljubav razgoni tamu iz duše i u tom svjetlu čovjek vidi moć Duha.

Isus opominje one koji ne mole iskreno iz srca, nego javno pokazuju devociju kako bi stvorili izgled svetosti. Takvi ljudi su licemjeri jer njihovi sebični motivi nisu usklađeni s tim pobožnim činom.
Grijeh je koristiti Boga i moliti se, da se osigura naklonost ljudi, pretvarajući se. Inspirirajući tako jednostavne i ljude pune povjerenja. Takvi pojedinci mogu steći moć na zemlji i povjerenje slijepih predanika; ali Bog koji vidi srce, nikad ne odgovara na lažne molitve i ne objavljuje se. Licemjeri koji rade predstavu od duhovnosti kako bi dobili kratku prednost su budalasti, zbog toga što gube sve-prožimajući Božji blagoslov odbacujući istinit osobni kontakt s božanskim.

Javne molitve

Mnoge molitvene zajednice prakticiraju javne molitve. One osiguravaju nešto inspiracije i devocije ali dokle god je pažnja na izvanjskoj formi, ona ne može proizvesti komunikaciju s Bogom. Javne ili skupne molitve bi trebale biti oplemenjene s dubokom, svetom i predanom molitvom u tišini tvoje samoće.

Religije današnjice bi trebale ponovo otkriti i uključiti individualnu potragu za Bogom, metodu božanske romance u samoći. Važno za ovu praksu je znanje znanstvenih duhovnih tehnika za stvarnu komunikaciju s Gospodom u unutarnjoj tišini.

Bog čuje sve molitve; ali božja djeca ne čuju uvijek Njegov odgovor. U svakom dobu, oni koji su uspjeli u svojim naporima da komuniciraju s Bogom su bili oni koji su pronašli vrata za unutarnju tišinu. Zato je Isus poučavao: „Ali ti kad se moliš, uđi u svoju sobu“ (t.j. povuci um u tišinu iznutra); „i kad si zatvorio vrata“ (tj. vrata osjetila); „moli se svom Ocu, koji vidi u tajnosti“ (tj. u unutarnjoj transcendentalnoj božanskoj svjesnosti); „a tvoj Otac koji vidi u tajnosti, naknadit će ti“ (tj. blagoslovit će te s uvijek novim blaženstvom svoga bića.

Kada istinska molitva započinje

Uzbuđenja koja dolaze kroz osjetilne organe, pune um s bezbroj misli, tako da je cijela pažnja usmjerena prema osjetilima. Ali Božji glas je tišina. Jedino kada nestanu nemirne misli, čovjek može čuti božanski glas koji komunicira u tišini intuicije.

Izreka kaže: „S predanikovom šutnjom – Božja šutnja prestaje.“ Za predanika čija unutarnja svijest je ujedinjena s božanskom, glasan odgovor nije potreban.
Intuitivne misli i čiste vizije su pravi Božji glas. Bog je oduvijek s nama na zemlji, govori nam; ali Njegov tihi glas ne čujemo od buke naših misli: „Ti si me oduvijek volio, ali ja Te čuo nisam“. Bog je uvijek bio blizu; ali mi smo bježali od Njega.

I usprkos čovjekove nebrige i nastojanja oko osjetilnih užitaka, božanska ljubav traje i uvijek će ostati. Kako bi ovo spoznao, čovjek mora povući svoje misli s osjetila i biti miran iznutra. Umiriti misli znači uskladiti ih s Bogom. To je moment kada istinska molitva započinje. A kada je predanik usklađen s Bogom, on će tada čuti božanski glas koji kaže: „Volio sam te sve ove godine, volim te sada i voljet ću te sve dok ne dođeš kući. Znao ti ili ne, uvijek ću te voljeti“.

IZVOR: yoganandinamudrost.blogspot.com