ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA SU DALA ŠOKANTNE ODGOVORE NA PITANJE: POMAŽE LI MOLITVA KOD BOLESTI?

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA SU DALA ŠOKANTNE ODGOVORE NA PITANJE: POMAŽE LI MOLITVA KOD BOLESTI?

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA SU DALA ŠOKANTNE ODGOVORE NA PITANJE: POMAŽE LI MOLITVA KOD BOLESTI?
Jedan od najvećih misterija od početaka civilizacije jest da li molitva za druge osobe pomaže kod bolesnih stanja i kome?

Pomaže li molitva za druge osobe kada su bolesne ili ne? Odgovor je : i da i ne a češće pomaže na način kojem bi se manje nadali.

Sve je počelo s dr Randoplhom Byrdom, liječnikom iz San Francisca koji je napravio povijesni eksperiment 1988. godine na 393 pacijenata tako da je uposlio ne-religijske molitvene skupine (nije bilo svećenika već se radilo isključivo o „civilima“) da mole za brži oporavak pacijenata nakon kardioloških kirurških zahvata i veću stopu preživljavanja. Dakako, postojala je i kontrolna skupina ljudi za koje nitko nije molio. Pacijenti nisu znali da za njih netko moli tako da je isključen placebo. Rezultati su bili nedvojbeno jasni. Broj onih koji su preživljavali zahvate nije porastao, dakle stopa smrtnosti je bila ista i u kontrolnoj i ispitivanoj skupini. No, oni za koje su grupe molile čak su se tri puta bolje oporavljali od onih iz kontrolne skupine. Taj će pokus pokrenuti val interesa javnosti a liječnici poput dr Larrya Dosseya su na tome izgradili čitavu teoriju „ne-lokalne stvarnosti“, neke vrste zajedničkog polja preko kojeg na ovakav način možemo djelovati jedni na druge.

Tek 2006. godine „American Heart Journal“ objavljuje opširnu znanstvenu studiju učinka molitve na oporavak čak 1802 pacijenta podvrgnutih kirurškom zahvatu na srcu koji su praćeni 10 godina nakon zahvata. Podijeljeni su u tri grupe. Trećini je rečeno da nitko za njih ne moli, trećini da m o ž d a netko za njih moli a trećini da za njih grupa definitivno moli. Ovaj puta su molitvene grupe dolazile iz tri vjerske kongregacije: samostana sv. Pavla u Minnesotti, Zajednice Tihog Jedinstva u Missouriju i zajednice karmelićana iz Massachusettsa. Molioci su znali osobna imena pacijenata s inicijalom prezimena a molitva je uključivala cilj uobličen u frazi „za uspješni zahvat s brzim oporavkom i bez komplikacija“.
U prvih, kritičnih 30 dana nakon operacije nije bilo razlike između onih za koje je netko molio i onih za koje nije. Štoviše, oni koji su znali da za njih netko moli imali su više postoperativnih komplikacija (59%) nego oni kojima je rečeno da će netko za njih moliti (51%)!
U prvi je čas ovaj rezultat predstavljao razočaranje i oponenti molitvi za ozdravljenje u znanstvenoj zajednici i danas ovo istraživanje prizivaju kao dokaz neefikasnosti molitve. Koautor studije, inače svećenik, Dean Marak, upozorio je da se ovakvo istraživanje mora primiti s rezervom jer „od molitve možemo očekivati efekte samo ako su molilac i onaj za koga moli bliski i uspostavili su odnos ljubavi i suosjećanja…“. Ili, kako kaže John Bunyan: u molitvi je bolje koristiti srce bez riječi nego riječi bez srca…“.

No, stvari su malo složenije. Ako molitva djeluje samo onako kako govori Marak, kako to da je u prvom slučaju pomogla istoj vrsti pacijenata a za njih su molile grupe amatera dragovoljaca dok u drugom slučaju nije a molile su osobe čiji je čitav život posvećen molitvi?!?
Najnovija, „Cochranova studija“, provedena 2009. godine ne daje odgovore već zaključuje da se iz svih tih pokusa – ne da ništa zaključiti!

Tumačenja ima dakako svakakvih, ovisno o tome tko je čiji navijač no nitko nije ponudio mogućnost da je istina u promjenama u kolektivnoj svijesti u razdoblju između dva istraživanja, prije svega djelovanjem medija, interesnih skupina i Interneta. Moderna je fizika subatomarnih čestica ponudila niz alternativa slijepom vjerovanju u Božju svemoć a i zaredao je niz neugodnih skandala vezanih uz vjerske velikodostojanstvenike što je kod običnog puka, barem dijela, poljulalo povjerenje i u učenje samo. Mnogo se više skepse uvuklo u molioce i one za koje se moli. Vjeru u Boga je izgurao strah od bolesti, neimaštine i niza prijetnji današnjice kada se doima da je Bog zaboravio Čovjeka. Podrivanje arhetipa Krista moglo bi imati nesagledive negativne posljedice na psihu mnogo ljudi judeokršćanske civilizacije.
Jasno je da u pitanjima vjere svaka osoba određuje svoje kriterije sama a za pretpostaviti je da je kod molitve moguć utjecaj čitavog niza faktora . Zato o razgraničenju onoga što zovemo placebo efektom i molitvom za osobu koja zna da se za nju moli još uvijek ne znamo mnogo.

Autor: Drago Plečko

Izvor: https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/