Znanost sustavno provjerava sve dostupne činjenice kako bi se osigurala pouzdanost, a zbog toga je i tako dragocjena. Ali, nije nužno da je jedini izvor pouzdanosti znanost – sama stvarnost nije ograničena. Kad bismo ograničili svoje razumijevanje stvarnosti samo na ono čemu nas podučava znanost, ostavili bismo sebe poluslijepima. Bogatstvo informacija dostupnih iz širokog raspona izvora, bez obzira na razlike, nude iznenađujuće koherentne i smislene uvide u prirodu duše i njenog razvoja.
Duša postoji
Duša nije tek mit ili iluzija – sva su ljudska bića spoj fizičkog smrtnog tijela i nefizičke, besmrtne duše. Duša je apsolutna srž. Iz perspektive tijela, ona je svjesna, živa životna sila u njemu. Iz perspektive duše, tijelo je vozilo koje nastanjuje u fizičkom svijetu i u kojem doživljava fizičko postojanje. Duša je čista svijest, čista energija, čisto postojanje. Ona postoji na bezvremenoj ne – fizičkoj razini stvarnosti. Ona je komadić spiritualnog, ili Boga ili više sile, iskra božanske svjetlosti i ljubavi, fragment apsolutnog savršenstva.
Duša se razvija
Sve su duše u misiji razvoja i rasta kroz vlastita iskustva i trud. Razvijati dušu da postane samosvjesna znači mijenjati razinu svjesnosti, od novorođene nevinosti do višeg i višeg nivoa ljubavi, snage i mudrosti.
Dušu razvijamo osobnim iskustvima – i izborima
Razvoj duše dolazi kroz iskustva, i ona se najviše razvija suočavanjem i donošenjem odluka kao pojedinac, malim i velikim, i doživljavanjem posljedica tih izbora. Da bi uspjela u tome, duša se inkarnira, odnosno cijeli život je spojena uz svoje tijelo, od rođenja do smrti. Na taj način ona dobiva iskustvo fizičkog ograničenja i odvajanja od drugih – iako to nikada nije. Ta iluzija stvara dovoljno želja, strahova i pritisaka koji izazivaju dušu da iskusi sukobljavanja i dileme i donosi odluke… Ono što uči su posljedice, jer svaki izbor i svaka odluka imaju svoje posljedice, ne samo za pojedinca, nego i za sve uključene u njegov život.
Reinkarnacija širi spektar odluka i izbora – drugim riječima – iskustva
Jedan život nije dovoljan za iskustvo osebujnosti životnih okolnosti i odabira. Ona mora osjetiti život i kao muškarac i kao žena, i kao učenik i kao učitelj, stoga se inkarnira više puta kako bi osjetila pun spektar života. Biti čovjek, uvijek iznova, svaki put u drugom tijelu i drugim životnim okolnostima, omogućava duši iskustvo raznolikih perspektiva. Tako postaje svjesnija sebe i postupno otkriva sve više svojih istinskih sposobnosti (ljubav, snaga, mudrost), te uči prevladati ograničenja fizičke razine. Njena su učenja na temelju usporedbe i kontrasta, a ne na ponavljanju. Zbog toga jedan život može biti potpuno različit od drugog. Iz perspektive duše i ponavljanje ima svoju vrijednost. Svaki je ljudski život mogućnost za jednu specifičnu lekciju, nekima se život može fokusirati na veću odgovornost prema sebi, drugima da budu bolji prema okolini.
Duša nema narodnost, rasu ili spol
Ne postoji kineska duša, ili židovska duša. Svi smo mi samo duše, i kao duše smo spremni za sva iskustva na planetu. Odabiremo lokaciju rođenja kako bi služila misiji u tom životu. Nekada su rasa i nacionalnost slučajni, nekada namjerni, a slično je i sa spolom. Cilj je uspostava balansirane perspektive.
Uvijek kao ljudi
Suprotno nekim mišljenjima, ljudska reinkarnacija govori o reinkarnaciji u tijelo ljudi i uvijek samo ljudi. Nema reinkarnacije u kravu ili kukca. Mi smo spiritualna bića na ljudskom putovanju, učimo kroz ljudska iskustva i ljudske odabire.
Svaki život je unaprijed predodređen
Postoji zakon karme
… ali ne onakav kakvim ga većina ljudi zamišlja. Ukoliko duša A ubije dušu B u jednom životu, u drugom će duša B ubiti dušu A. To je karma.
Ali karma nije kozmički sud ili pravda, iz perspektive duše ne postoji kozmička nepravda. Karma je učenje balansiranjem kroz sudjelovanje.
Možemo to osjetiti kao vezanost na nekog konopcem. Tipični karmički postupci su ubojstvo, silovanje, zatočenost, poniženje. U svim slučajevima jedna osoba dominira voljom druge.
Reinkarnacija ima svoj početak i kraj
Početak na jednoj i kraj na drugoj razini glavno je pravilo reinkarnacije. Spiritualno, mi točno znamo što činimo. Svaki je život oslobođenje i putovanje.
Nema žurbe
Reinkarnacija nije misija koju trebamo što prije završiti. Ona nije planina na koju se moramo što prije popeti. Iz perspektive spiritualnosti, nema vremenskog roka. Vrijeme je tek oblik percepcije za fizičko tijelo. Dušu nije briga koliko će tisuća godina trebati da prijeđe s jedne razine reinkarnacije na drugu. Vrijeme je za nju – posve nevažno.
Reinkarnacija: isti znakovi na tijelu
U nekim dijelovima Azije tradicija nalaže označavanje tijela nakon smrti – obično upotrebom čađi – s nadom da će duša preminulog uvijek biti reinkarnirana unutar iste obitelji. Oznaka će navodno postati madež na koži i dokaz da se njena ili njegova duša ponovno rodila.
2012. godine, na Medicinskom Sveučilištu Virginia, profesor i psihijatar Jim Tucker, te emeritus profesor i psiholog Jurgen Keil, sa Sveučilišta Tasmania u Hobartu, objavili su svoje istraživanje o tomu u časopisu “The Journal of Scientific Exploration”. Detaljno su obradili temu obitelji sa djecom rođenom sa madežima koji su preslika oznaka na tijelima preminulih rođaka.
U jednom je slučaju, K.H., dječak iz Myanmara, rođen sa madežom na lijevom ramenu, na istom mjestu na kojem je sa čađi označeno tijelo njegova djeda preminulog 11 mjeseci prije nego se K.H. rodio. Mnogi ljudi, uključujući i članove obitelji, vidjeli su stavljanje oznake čađom na njegovu ispraćaju. Sa samo dvije godine, mali K.H. je pozvao svoju baku Ma Tin Shwe, imenom kojim ju je nazivao preminuli djed, dok su je sva djeca zvala Mama ili Daw Lay ili “teta” kako su je zvala druga djeca. K.H. je svoju majku zvao War War Khine, kao i djed, iako joj je ime bilo Ma War. Kad je K.H. – ova majka bila trudna, sanjala je svog oca kako joj govori: “Želim živjeti s tobom”. Madež i nazivi kojima dječak zove svoje najbliže uvjerili su ovu obitelj da se san ostvario.
Dijete rođeno s ranama od metka
Ian Stevenson bio je profesor psihijatrije na Sveučilištu Virginija, koji se fokusirao na reinkarnaciju. Godine 1993. u “Journal of Scientific Exploration” objavio je rad o madežima i urođenim deformacijama koje su suspektno povezane sa sjećanjima na prošli život. Prema njegovim otkrićima većina urođenih deformiteta ili deformacija nastalih pri rođenju se smatra neobjašnjivim. U jednom slučaju, dijete u Turskoj sjećalo se života muškarca ubijenog u pucnjavi. U bolničkoj dokumentaciji naveden je pacijent koji je nakon šest dana preminuo u bolnici zbog eksplozije metka na desnoj strani lubanje, a dječak koji je rođen nakon 10 mjeseci patio je od poremećaja zvanog unilateralna microtia – odnosno malformacija uha prisutna u 1:6000 novorođenih, i hemifacijalna mikrosomia, odnosno nedovoljno razvijena desna strana lica, prisutna u 1:3.500 novorođenih.
Odakle – švedski?
Kao Jensen, TE je odgovarala na švedskom jeziku na pitanja postavljena na istom jeziku, te koristila ukupno 60 riječi koje švedski ispitivač nije koristio u pitanjima.
Prof. psihijatrije Ian Stevenson istraživao je brojne slučajeve pojave zvane ksenoglosija odnosno misteriozna moć govora stranim, do tada nepoznatim jezicima, a naziv je smislio Charles Richet oko 1907. godine, liječnik koji je dobio i Nobelovu nagradu. Stevenson je istraživao slučaj 37 godišnje Amerikanke koju je zvao TE. TE je rođena i odgojena u Philadelphiji, kćer useljenika koja je u djetinjstvu govorila poljski, hebrejski, ruski i engleski jezik. Nakon upisa u školu, počela je učiti francuski, a samo je jednom u životu čula švedski, za vrijeme gledanja jedne TV emisije o Šveđanima koji su doselili u SAD., i to nekoliko rečenica. Ipak, tijekom devet odvojenih hipnoregresija TE je postala “Jensen Jacoby” odnosno muški seljak iz Švedske. Kao Jensen, TE je odgovarala na švedskom na pitanja postavljena na istom jeziku, te koristila ukupno 60 riječi koje švedski ispitivač nije koristio u pitanjima. TE je kao Jensen mogla govoriti i na engleskom. Stevenson ju je podvrgnuo testiranju na dva poligrafa, testu asocijacija i još jednom lingvističkom testu i na svima je govorila švedski. Nisu to bile složene rečenice, nego jednostavne, a ukupno je koristila oko stotinu riječi, a neke su čak bile mješavina švedskog i norveškog jezika.
