Polarna lisica živi najsjevernije od svih drugih vrsta lisica. Veoma je dobro prilagođena životu u surovim i hladnim uslovima Arktika. Hrani se leminzima koje lovi u snijegu, ali ako ih ne nađe, zadovoljava se ostacima drugih životinja koje može da nađe. Visine je oko 30 cm, teška je oko 5 kg, a dugačka nešto više od 1 metra.
Zanimljiva polarna lisica
Tokom zime krzno polarne lisice je izuzetno debelo i gusto, najgušće od svih sisavaca (čak i od polarnog medvjeda), a ljeti braonkasto i dosta tanje. Pare se početkom travnja i nakon 7,5 nedjelja donose na svijet najčešće 7, a ponekad čak i 15 mladunaca. Uglavnom nastanjuju predjele sjeverne i zapadne Aljaske, sjeverne dijelove Kanade, Rusije, kao i Grenland i arktičke predjele. Pretežno se hrane sitnim sisavcima, mada su u uslovima oskudice svaštojedi.
Znanstveni naziv ove vrste bi u doslovnom prijevodu značio „lisica zečjih stopala“, jer su joj šape s donje strane obrasle gustom dlakom. Oblik tijela je tipično lisičji, no njena glava i njuška izgledaju nešto zbijenije a uši kraće nego kod crvene lisice. Prosječna dužina polarnih lisica od njuške do kraja repa dugog oko 35 cm je između 65 i 90 cm. U ramenima su visoke oko 30 cm, a teške oko 5 kilograma. Ženke su samo malo manje od mužjaka. Arktička lisica je jedina vrsta pasa čija boja krzna se mijenja u skladu s godišnjim dobom.
Ljeti su im glava, leđa rep i noge smeđi, dok su im bokovi i trbuh svijetli. To je naročito izraženo tijekom srpnja i kolovoza, a krzno im je u odnosu na zimsko kraće i bojom izvrsno služi kao zaštita u tundri. Dok je ljetno krzno svih polarnih lisica vrlo slično, u zimskom razdoblju se pojavljuju dvije različite verzije, bijela i plava. Prema tome se i nazivaju bijela lisica i plava lisica. Zimi bijela lisica ima potpuno bijelo krzno.
Razlike
Zimi, boje plavih lisica variraju od svijetlo sive do tamno plave pa čak i crne. Razlike se javljaju od legla do legla, ali i zemljopisno. U kanadskim Nunavut i Sjeverozapadnom teritoriju značajno preteže bijela varijanta, dok se plava pojavljuje u oko 1% u unutrašnjosti a na arktičkim otocima oko 5% populacije. Suprotno tome, na Aleutskim i još nekim aljaškim otocima dominira plava varijanta.
Na jugu Grenlanda omjer je jednak. Generalno, plava varijanta bi trebala biti dominantna, no kroz prirodni odabir nametnule su se bijele lisice zbog svoje bolje prilagođenosti zimskom okolišu. Razmjerno kratka njuška, vrlo male uši i kratke noge su, pored izolirajućeg krzna s vrlo gustom donjom dlakom, značajne osobine potrebne za preživljavanje u ekstremnim uvjetima tijekom cijele godine. Bijelo zimsko krzno djeluje duže nego uistinu jest. S oko 70% donje dlake njeno krzno ima neobično dobra izolirajuća svojstva. Eksperimentom je utvrđeno, da polarna lisica može podnijeti temperaturu do -80°C.
Šta polarna lisica lovi
Polarne lisice žive prije svega od lova na leminge i druge glodavce. Rast i opadanje populacije ovih lisica čvrsto je povezan s rastom i padom populacije leminga. Ovisno o habitatu arktičke lisice, glavni plijen su joj brdski leming (Lemmus lemmus), ogrličasti leming (Dicrostonyx torquastus), sibirski leming (Lemmus sibiricus), močvarni miš (Microtus oeconomus) i Myodes rufocanus.
Gnijezda glodavaca kao i tunelaste prilaze do njih lisica može nanjušiti čak i kroz debelisnježni pokrov i strelovitim iskapanjem osigurava si tako i u najdubljoj zimi dovoljno hrane. Ljeti lovi leminge na otvorenom. Značajan dio hrane ovih lisica su i ptice koje se gnijezde na Arktiku i njihova jaja i pilići. Lisice koje nastanjuju obale, obilaze i njih u potrazi za naplavljenimstrvinama, ostacima riba i školjkaša.
Kad slijedi polarne medvjede, radi to da bi pojela ostatke njihovog ulova. U razdoblju obilja, zakapaju i skrivaju zalihe za razdoblja gladovanja. Kao pravi umjetnik preživljavanja, arktička lisica je i strvinar, a u nuždi pojest će bilo kakvu tvar životinjskog ili biljnog porijekla. Tada jede i kukce i različite bobice, pa čak i izmet drugih životinja.
Razmnožavanje
Krajem zime lisica kopa jamu za koćenje i podizanje mladunaca. Da bi izbjegle područje permafrosta, obično traže područja koja nisu večno smrznuta: glinene ili pješćane brežuljke na obalama rijeka ili jezera, ili na uzvisinama. Iskapaju vrlo kompleksan sistem tunela s ponekad i do osam izlaza. Zbog poteškoća u nalaženju prihvatljivih mjesta, ovim gradnjama se koristi često više generacija, ponekad i duže od 500 godina.
Dokazano je, da manjak prigodnih mjesta prisiljava i druge vrste životinja, kao na primjer polarne vukove, da koriste prastare, napuštene jame polarnih lisica. Nastambu obično koristi labavi porodični „savez“: redovno jedan mužjak i dvije ženke s mladuncima. Pri tome je jedna ženka potomak para iz prethodnog legla koja pomaže u podizanju mladunaca, ali sama nema još potomke. Arktičke lisice su monogamne i kao par ostaju zajedno cijeli život.
Lovno područje ovakve porodične zajednice je s površinom od 3 do 30 ili više km2 relativno velik. Pare se u ožujku ili travnju. Ako je prethodna zima bila posebno oštra, oplodnja se odgađa, ili uopće ne dolazi do nje. Ženka polarne lisice koti jednom godišnje tri do devet, a ponekad i više mladunaca. Kako skotnost traje oko 50 dana, u uobičajenim okolnostima mladunci dolaze na svijet između sredine svibnja i sredine lipnja.
Polarna lisica gotovo nema prirodnih neprijatelja
Broj mladunaca snažno je povezan s raspoloživom količinom hrane i klimatskim uvjetima. Ženke koje žive uz obalu imaju u prosjeku manji broj mladunaca nego ženke u unutrašnjosti. Mladunci dolaze na svijet vrlo maleni i potpuno bespomoćni. Kote se slijepi, gluhi i bez zuba pokriveni mekim tamnosmeđim dlakama koje brzo rastu i postaju sve svjetlije. Nakon tri do četiri tjedna, lisičići izlaze iz jazbine, a nakon šest prestaju sisati. U to vrijeme su vrlo zaigrani. Oko sredine kolovoza prvo ih odbacuje otac, a nešto kasnije i majka.
Zimu provode prepušteni sami sebi. Spolno zreli postaju u dobi od 10 mjeseci. Prosječan životni vijek im je oko četiri godine. Prirodnih neprijatelja gotovo da nemaju. Osim ljudi, opasan im može biti polarni vuk, a ponekad i polarni medvjed od kojeg se lisice drže na odstojanju. Kad je ugrožena, polarna lisica pokušava pobjeći, no ako ne uspije, vrlo snažno se brani. Najčešća smrtonosna bolest polarnih lisica je bjesnoća. Smrtonosna je i upala mozga (encefalitis) kao i štenećak, naročito u godinama kad je gustoća populacije visoka, pa su međusobni susreti češći, a time i mogućnost prenošenja zaraze veća. Pored toga, većina lisica ima unutrašnje i vanjske parazite.
IZVOR: polarnezivotinje.wordpress.com
