Meša Selimović – citati i biografija

Puno ime Meše Selimovića, glasi Mehmedalija Meša Selimović. Svojim književnim stvaralaštvom koje se prema vremenu nastanka vezuje za drugu polovinu dvadesetog veka, ovaj veliki književnik, ostavio je neizbrisiv trag u jugoslovenskoj književnosti.

O tome koliko su Selimovićeva dela bila, ali i ostala cenjena ne samo među čitalačkom publikom, već i među književnim kritičarima i uopšteno među svim zaljubljenicima u književnost, govori činjenica da je Selimović u svojoj književnoj karijeri dobio veliki broj vrlo značajnih književnih nagrada, među kojima su najistaknutije “Njegoševa nagrada”, ali i “NIN-ova nagrada.” Neka od najpoznatijih književnih dela ovog čuvenog književnog stvaraoca su “Derviš i smrt”, “Tvrđava”, “Tišina” i “Esejei i ogledi”.

Pomenuta dela, zauzela su značajno mesto u srpskoj književnosti, pa su shodno tome čak i danas uvršćena u obavezno školsko štivo.

Selimovićev roman “Derviš i smrt”, smatra se delom, koje je formiralo smer u kojem je razvoj njegovog budućeg književnog stvarajaštva nastavio da se kreće. Pre nego što je napisao pomenuti roman, Selimović je često bivao okarakterisan kao nedovoljno emotivan i “hladan” pisac, čija su dela bila upravo takva, nedovoljno emotivna i “hladna”.

Međutim, u toku stvaranja romana “Derviš i smrt”, Selimović je znatno intimnije pristupio činu pisanja, pa je kroz likove romana, odnosno kroz radnju romana koju je smestio u osamnaesti vek, protkao elemente sopstvene sudbine i elemente sopstvenih stavova, što je doprinelo da roman dobije težinu i suštinu kakva je u predhodnim delima izostajala.

Uspevši da iz sebe izvuče tu emotivnu nit, Selimović je provukao kroz svoje pero i svako svoje buduće delo nadahnuo je energijom koja se u potpunosti podudarala sa energijom publike.

Ukoliko o Meši Selimoviću želite da saznate više, predlažemo da pročitate njegovu detaljnu biografiju.

Meša Selimović – citat br.1

 

Meša Selimović – biografija

Mehmedalija Meša Selimović, poreklom je iz Tuzle, tačnije rođen je u Tuzli dvadeset šestog aprila hiljadu devetsto desete godine. U gradu u kojem je rođen, završio je osnovno i srednje obrazovanje, a nakon završetka srednjeg obrazovanja, tačnije po završetku gimnazije, preselio se u Beograd, gde je upisao Filozofski fakultet, smer “Srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost”. Po završetku fakulteta, vratio se u Tuzlu, gde se zaposlio kao profesor srpskohrvatskog jezika.

Međutim, na početku Drugog svetskog rata, hiljadu devetsto četrdeset druge godine, Selimović je uhapšen pod optužbom da je saradnik, odnosno saveznik “Narodnooslobodilačkog pokreta” i oko godinu dana je proveo u zatvoru. Već naredne godine, bio je pušten iz zatvora i otišao je u rat da se bori protiv tadašnjih okupatora Bosne. Političko stanje u Bosni u periodu Drugog svetskog rata i neposredno nakon završetka rata, donelo je Selimoviću niz neprijatnosti koje su se ispoljavale kroz različite oblike optužbi ili osuda koje su bivale upućivane prema njemu. Bio je optužen da je saradnik “Narodnooslobodilačkog pokreta”, ali je bilo i onih koji su mu zamerali na samoj činjenici što je član “Komunističke partije Jugoslavije.”

Po završetku Drugog svetskog rata, Selimović se iz Tuzle preselio u Sarajevo, gde je radio kao univerzitetski profesor. Ubrzo po započinjanju svoje profesorske karijere na univerzitetu, postao je omiljen među studentima, ali i među brojnim kolegama, posebno onim mlađim koji su u njemu pronalazili uzor.

O tome koliko je bio omiljen među mlađim kolegama, govori podatak da je Matija Bećković izjavio da nijedan profesor kojeg je u životu imao prilike da sretne i upozna, nije bio vredan pohvale ili divljenja kao što je to Slimović. Prema rečima Bećkovića, ali i prema mišljenju mnogih, Selimović je imao jedinstven govornički dar, ali i jedinstvenu pojavu. Umeo je da pleni samopouzdanjem, dok je u maniru vrsnog poznavaoca književnosti govorio o književnosti.

Pored toga što je bio izuzetno uspešan i cenjen kao univerzitetski profesor, Selimović je u periodu koji je proveo u Sarajevu vodio izuzetno aktivan i sadržajan kulturni život. Konkretno, bio je direktor “Bosna film-a”, zatim direktor tamošnjeg “Narodnog pozorišta”, ali i glavni i odgovorni urednik sarajevskog izdavačkog preduzeća “Svjetlost”.

Meša Selimović – citat br.2

 

Meša Selimović – citat br.3

 

Bez obzira što je bio vrhunski poznavalac književnosti, svojim ličnim književnim stvaralaštvom, Selimović je počeo da se bavi relativno kasno, tačnije u svojoj trideset sedmoj godini, kada je napisao svoju prvu pripovetku pod nazivom “Uvređeni čovjek”. Svoju prvu zbirku pripovedaka pod nazivom “Prva četa” Selimović je objavio tri godine kasnije, tačnije hiljadu devetsto pedesete godine.

Nakon objavljivanja pomenute zbirke, koja nije naišla na značajno pozitivne kritike od strane kritičara, ali i same publike, Selimović je na polju književnog stvaralaštva napravio pauzu od čak jedanaest godina, pa je svoje treće delo, ovog puta roman pod nazivom “Tamnica”, objavio tek hiljadu devetsto šezdeset prve godine.

Međutim, ni ovaj roman, kao ni njegova predhodno objavljena zbirka pripovedaka, ali ni kao naredna dva dela koja je objavio (to su zbirka pripovedaka “Tuđa zemlja” i kratki poetski roman “Magla i mjesečina”), nije naišao na pozitivne kritike od strane književnih kritičara i nije bio naročito dobro prihvaćen od strane publike. Naime, sadržaji pomenutih dela, ocenjeni su kao “hladni” i nedovoljno prožeti emocijama stvaraoca.

Suočen sa negativnim kritikama koje su bile upućene na račun njegovih dela, Selimović je svom budućem književnom radu, pristupio na jedan potpuno nov način, koji je ovog puta podrazumevao intimniji i samim tim emotivniji pristup. Vođen takvim pristupom i nadahnut jednom potpuno drugačijom stvaralačkom energijom, Selimović je hiljadu devetsto šezdeset šeste godine napisao i izdao roman pod nazivom “Derviš i smrt”. Ovaj roman, doneo mu je prekretnicu u književnoj karijeri i njegova književna popularnost i knježevna slava, krenule su uzlaznom putanjom, kojom se Selimović kretao u toku cele svoje buduće karijere.

Naime, roman “Derviš i smrt”, konačno mu je doneo pozitivne kritike književnih kritičara i otvorio mu je vrata do srca publike, koja je zavolela ne samo ovaj roman, već i celokupno buduće Selimovićevo stvaralaštvo. Ono što mu je pomoglo da se u sadržaju ovog romana prepozna kao iskrena emocija, bilo je to što je kroz razvoj radnje njegovog sadržaja, koju je smestio u osamnaesti vek, protkao elemente za to vreme savremenog pristupa društvu i što je umešao svoj lični stav, kao i ne samo stvaralačko, već i životno iskustvo, elemente svoje sopstvene sudbine i elemente svojih sopstvenih ubeđenja.

Meša Selimović – citat br.4

 

Meša Selimović – citat br.5

 

Ono što je specifično, a takođe se odnosi na stvaralački pristup kojim se Selimović poslužio, tačnije vodio u toku pisanja romana “Derviš i smrt”, jeste to što je svako njegovo poglavlje, Selimović započeo sa rečima, odnosno sa citatima iz “Kurana”. Kako je sam govorio, to je uradio kako bi svako poglavlje imalo po neki moto, koji bi publika mogla da prepozna.

Nakon pomenutog romana, hiljadu devetsto sedamdesete godine, Selimović je objavio svoj naredni roman, pod nazivom “Tvrđava”. Na njegovu veliku radost i ovog puta, njegova očekivanja su u potpunosti bila zadovoljena. Ovaj roman, baš kao i njegov predhodnik, naišao je na odlične književne kritike i za vrlo kratak vremenski period postao je omiljen među publikom.

Čitajući roman “Tvrđava”, čitaoci su dobili priliku da kroz njegov sadržaj prepoznaju realističnu, ali i simboličku sliku. Naime, radnja romana koju je Selimović ovog puta smestio u još dalju prošlost nego što je to učinio u okviru radnje predhodnog romana, obuhvatila je period sedamnaestog veka i događaje karakteristične za to vreme, pa je čitalac stavljajući akcenat na detalje vezane za pomenuti period i za događaje u tom periodu, prilikom čitanja, dobio priliku da stekne realističnu sliku radnje romana.

Međutim, pojam tvrđave u romanu, mogao bi da se protumači i kao simbol i to simbol samog čoveka, odnosno svakog pojedinca ponaosob. Takvo tumačenje, odnosilo bi se na sporednu, ali i te kako prisutnu suštinu romana koja ukazuje na činjenicu da je svaki čovek “tvrđava” za sebe, ali i da je svaka pojedinačna zajednica, kao i svaka pojedinačna ideologija takođe “tvrđava” za sebe.

Ubrzo nakon izdavanja romana “Tvrđava”, tačnije samo godinu dana nakon toga, Selimović se penzionisao i uz podršku svoje supruge Daroslave Darke Božić, odlučio je da se preseli za Beograd. Zajedničkoj odluci ovog bračnog para da se presele za Beograd, doprinela je želja da se što dalje pomire od bosanskog političkog vrtloga u koji je Selimović vrlo često upadao i to mimo svoje volje.

Meša Selimović – citat br.6

 

Meša Selimović – citat br.7

 

Naime, silne optužbe, osude i komentari koji su bivali upućeni u pravcu njegovog političkog opredeljenja, toliko su puta zagorčali ne samo njegov već i život njegove supruge, da su oboje poželeli da staračke dane dočekaju daleko od Sarajeva i daleko od Bosne.

Došavši u Beograd, Selimović je ostao dosledan i posvećen svom književnom stvaralaštvu, pa je hiljadu devetsto sedamdeset četvrte godine objavio svoj novi roman pod nazivom “Ostrvo”. Ovaj roman, koji je bio takođe prihvaćen od strane publike i dobro ocenjen od strane književnih kritičara, bio je ujedno njegov poslednji roman koji je objavio u životu.

Hiljadu devetsto osamdeset treće godine, tačnije godinu dana nakon Selimovićeve smrti, po želji njegove supruge Daroslave i uz podršku brojnih prijatelja i poštovaoca njegovog književnog stvaralaštva, posthumno je objavljen još jedan njegov roman, koji nosi naziv “Krug.”

U toku svoje književne karijere, Selimović je objavio i zbirku eseja pod nazivom “Eseji i ogledala” hiljadu devetsto šezdeset i šeste i studije pod nazivom “Za i protiv vuka” hiljadu devetsto šezdeset sedme. Takođe, napisao je i jedan filmski scenario pod nazivom “Noć i jutra” koji je objavljen hiljadu devetsto pedeset osme godine.

Mehmedalija Meša Selimović, preminuo je u Beogradu, jedanaestog jula hiljadu devetsto osamdeset druge godine.

Ono što je takođe važno reći, a tiče se života Meše Selimovića, jeste da je njegova najveća i bezuslovna podrška, bila njegova supruga Daroslava. Ona, koja je i sama bila zaljubljenik u njegovo književno stvaralaštvo, dodatno i uvek iznova je podsticala njegovu želju da napiše nešto novo.

Bliski prijatelji Meše Selimovića, koji su bili upoznati sa načinom na koji je Daroslava posmatrala Mešinu ljubav prema književnosti, ali i sa načinom na koji je Meši Daroslavina podrška značila, svedoče o tome da bi Meša u određenim periodima života kada je nailazio na loše književne kritike usmerene prema svojim delima, možda i odustao od daljeg pisanja da nije bilo Daroslave.

Meša Selimović – citat br.8

 

Meša Selimović – citat br.9

 

Ona ga je bodrila i ostajala na strani njegove verne publike, čak i kada svi drugi nisu. Možda baš zahvaljujući njoj, Meša je sebe uspeo da izgradi u ozbiljnog književnika i da stvori dela koja su ostala da žive čak i posle njega samog.

Čak i danas, nekoliko decenija nakon smrti Meše Selimovića, njegova dela se i dalje štampaju i prodaju i nailaze na jednaku otvorenost publike, kao što je to bio slučaj onda kada su nastala i kada su tek postala dostupna publici. To dovoljno govori o tome da su Selimovićeva dela vanvremenska i da kao takva nikada neće otići u zaborav, baš kao ni ovaj veliki književnik koji ih je stvorio.