Većina ljudi se može bez posebnog napora sjetiti samo 7 – podataka. Prosječna dužina vremena u kojem kratkoročno pamćenje zadržava neki podatak, ime ili broj telefona, jest – 30 sekundi. Svatko tko zaboravlja, misli kako s njim nešto nije u redu.
Pamćenje nije nešto čime raspolažete
Tijekom proteklog tjedna zaboravili ste ime profesora svog djeteta, ključeve od stana u kancelariji, broj telefona bliskog prijatelja? Počinje li tako Alzheimerova bolest? Jeste li stariji nego što mislite?
Zaboravnost nije samo zamorna, ona je i neugodna. Čovjek to osjeća kao napad na svoj osjećaj odgovornosti, na svoju savjest. Zaboraviti ključeve ili broj nečijeg telefona, međutim, nije ništa ni neobično ni zabrinjavajuće, a još je manje znak neke bolesti. Ali jest znak kako čovjek možda previše traži od svog pamćenja, a nedovoljno od svog mozga.
“Svatko tko zaboravlja, misli kako s njim nešto nije u redu”, kaže psiholog David Brooks. “Svatko očekuje da jednostavno automatski pamti. Pamćenje, međutim, nije video – vrpca. Može li se čovjek nečeg sjetiti zavisi od sljedećeg: je li to na raspolaganju sjećanja, odnosno, je li uopće ušlo u memoriju i drugo, je li to pristupačno, odnosno može li se čovjek toga sjetiti.” U tom smislu, psiholog Brooks nastavlja: “Kada razmišljate o stanju svog pamćenja imajte na umu ovo: bez posebnog napora većina ljudi može se sjetiti samo sedam podataka i prosječna dužina vremena u kojem kratkoročno pamćenje zadržava, npr. neko ime – jest 30 sekundi.
Mort Herold, autor knjige “I vi možete imati savršeno pamćenje”, to objašnjava ovako: “Pamćenje nije nešto čime raspolažete, već je to proces”.
Kako bi čovjek shvatio zašto zaboravlja i naučio kako može poboljšati svoje pamćenje, mora znati kako se taj proces odvija.
Pozornost
Zamislite kako se nalazite u nekoj robnoj kući i razgledavate muške košulje. Dok gledate jednu za drugom košulju, “upisujete” dojmove koji jedva da traju jednu sekundu. Pretpostavimo kako vašu pozornost privlači svijetložuta košulja sa džepovima. Budući da je privukla vašu pozornost, ona ulazi u kratkoročno pamćenje gdje ne ostaje duže od 30 sekundi. Osim, ako ponovno ne mislite o njoj. Ako ipak zaključite kako vam ne odgovara i nastavite razgledavati košulje, nestat će iz vašeg pamćenja. Međutim, ako razmišljate kako bi se uklopila u vašu odjeću, u kojim prigodama biste je mogli odjenuti ili imate li dovoljno novaca da je kupite – riječju, ako joj date neki značaj – svijetložuta košulja ući će u vaše dugoročno pamćenje.
Ukoliko neki predmet ili događaj vežete u pamćenju uz što više drugih stvari, utoliko je veća vjerojatnost da se neće utopiti u zaboravu. Kao što je britanski filozof napisao početkom ovog stoljeća: “Što je više činjenica vezano uz jednu činjenicu, to je veća mogućnost da ostane utisnuto u našem umu. Svaka od njih postaje kuka na kojoj činjenica visi i s kojom se može izvući na površinu kad potone”.
Ako imamo toliko mogućnosti kako bismo došli do informacija koje smo saznali, zašto ih onda zaboravljamo? Neka vrst zaboravnosti može se lagano objasniti: um je bio odsutan kad je mogao “upisati” određenu informaciju, nije je registrirao, pa nije ni mogla ući u memoriju. Druge vrste zaboravnosti, kao što je npr. kratkotrajno zaboravljanje poznatog broja telefona, nisu razjašnjene.
Fenomen: na vrhu jezika
Čovjek priča u društvu zanimljivu priču i odjednom kad treba izgovoriti ime nekog grada ili osobe… ništa. Jednostavno je zašutio. Neugodno mu je i osjeća se kao osnovac koji nije napisao zadaću.
Ne zna se točno što izaziva ovu pojavu, ali stručnjaci pretpostavljaju kako se odgovor mora tražiti negdje u sustavu prikupljanja informacija u pamćenju. David Brooks napominje da nisu istovjetni “ono kako se nešto naziva” i “ono što je u stvari”, te to ilustrira vlastitim primjerom: “Pričao sam supruzi o putovanju na kojem sam bio sa svojim prijateljem i iznenada nisam se mogao sjetiti riječi za vrstu čamca kojim smo se vozili. Točno sam se sjećao kako je izgledao. Znao sam kako ga upotrebljavaju Eskimi. Znao sam kako se u njima natječu na olimpijadama. Znao sam kako riječ počinje s “k” i znao sam kako nije “kanu”. Ali proteklo je određeno vrijeme dok sam se sjetio kako je riječ o kajaku.”
Kajak ili bilo što drugo može imati razne atribute i može biti svrstano u različite slojeve sjećanja. Fenomen koji je nazvan “na vrh jezika” možda se može objasniti time što je određena riječ povezana uz druge pogrešne činjenice. Psiholog Brooks navodi kao primjer riječ – pilići. Ako se kao polazna kategorija iznači ta riječ “ptica”, čovjek će nabrojati razne druge ptice i tko zna hoće li se sjetiti pilića. Međutim, ako mu se kao početna naznaka kaže “životinja u seoskom dvorištu”, vrlo brzo će se sjetiti pilića.
Pamćenje i prekinuti tijek radnje
Kada ključevi od stana leže na stolu u dnevnom boravku ili ručak zagori na štednjaku, često nije riječ o zaboravnosti, već o prekinutom tijeku radnje.
“Zamislite kako ste pošli prema vratima s ključevima u ruci, a dijete vas je zamolilo da mu nešto dodate” – kaže Brooks i nastavlja: “Stavili ste ključeve na stol, dali djetetu što je tražilo i sad ne znate gdje su ključevi.”
Mort Herold nudi sljedeće rješenje za problem prekinutog tijeka radnje: “Recimo, neka zazvoni telefon dok kuhate ručak. Uzmite u ruku kuhaču, luk ili bilo što drugo što će vas podsjetiti, dok razgovarate na telefonu, na kuhanje ručka.”
Naravno, drugi način jest da prvo obavite ono što ste započeli. Zanimljivo je, također, pitanje jesu li ljudi koji nastoje istovremeno obaviti više poslova zaboravniji od drugih? David Brooks misli kako oni čak imaju bolju kontrolu nad svojom memorijom od drugih. To je kao izreka “Ako hoćete da nešto bude obavljeno, dajte to onome tko ima posla preko glave”. Ljudi koji mnogo rade imaju izgrađen sustav, a to bi se moglo reći i za pamćenje.
Zaboravljanje stvari
Odložili ste novčanik prije nekoliko trenutaka i ne znate gdje je. Pročitali ste novine, skinuli naočale i ne možete ih naći. Ako zaboravljanje riječi izaziva neugodnost, onda zaboravljanje stvari izaziva pravo nerviranje.
Međutim, potpuno je logično da čovjek zaboravi gdje je ostavio neku stvar, napominje Mort Herold. Kad je pročitao novine, naime, naočale mu više nisu potrebne. Kako bi se to izbjeglo, on savjetuje: kad odložite negdje ključeve, vi glasno recite :”Ključevi sad ste na polici u hodniku”.
Možda ćete samom sebi biti smiješni, ali ako tu rečenicu nekoliko puta ponovite, znat ćete gdje su vam ključevi.
Pamćenje i zaboravljanje imena
Svake godine David Brooks svojim studentima psihologije daje 20 pari riječi koje nisu u međusobnoj vezi i koje oni moraju naučiti. Npr. “pas/ oblaci” ili “konj/ cigareta”, pokazujući im pet sekundi kartone na kojima su ispisane. Studenti u grupi A pokušavaju zapamtiti parove riječi ponavljanjem. Studenti u grupi B to čine zamišljajući ih u nekoj međusobnoj svezi: konj puši cigaretu, pas lebdi u oblacima itd. Rezultat? Studenti u grupi A mogu se sjetiti 3 do 5 pari riječi, a studenti u grupi B sjete se – od 16 do svih 20 pari riječi.
Psiholog Brooks savjetuje kako na sličan način treba pamtiti imena. Recimo, Zvonimir Hegedušić – ime mu je kao u hrvatskog kralja Zvonimira, a prezime kao u pjesnika i kantautora Hegedušića. Ili pak vezivanje za mjesto na kojem su se upoznali: Ivan, koji redovito odlazi na nogometne utakmice ili Mirjana koja ne propušta mi jednu kazališnu predstavu.
Zaboravljanje proteklih događaja
“Zar se ne sjećaš?”, kaže suprug supruzi. “Bilo je to na putu k onom malom zaljevu, s desne strane ceste. Restoran su htjeli zatvoriti, ali su nam ipak dali večeru i ti si jela školjke?” Koji zaljev? Koji restoran?
“Sjećanje nije kao tiskani članak”, kaže David Brooks. “Više je nalik na priču iz koje se neke činjenice tijekom vremena izostavljaju, a druge dodaju. Zato je lagano za razumjeti zašto nakon 10 ili 20 godina grupa koja je zajedno ljetovala ima potpuno različito sjećanje na taj događaj. Ponajprije, različito su ga doživjeli, a zatim je svatko tijekom godina ponešto dodavao. Sjećanje nije trajno, niti je savršeno.”
Ako želite dozvati događaj ili mjesto koji su “nestali” iz sjećanja, pokušajte na drugi način, kao da rješavate križaljku. “Sjećaš se?”, kaže suprug supruzi. “Zavjese su bile od oplatna s bijelo – plavim kockicama, a konobar je prolio vodu.”
“Oh”, sva sretna odgovara supruga. “Misliš na to mjesto.”
Pamćenje i zaboravljanje pročitanog
Je li riječ o 2.000 ili 200 MX raketa? Je li to u Hondurasu ili Gvatemali nestalo 500.000 (ili 50.000 ljudi) tijekom protekle godine?
Postoje načini kako biste poboljšali svoje pamćenje, ali isto tako morate smanjiti svoje zahtjeve. Kad pročitate novine, informacije se u biti ne razlikuju mnogo od onih koje ste, na primjer, učili iz raznih knjiga. A biste li uspjeli zapamtiti ih bez ponavljanja?
Starost
Dr. Zigfried Kra, profesor s Yel univerziteta, objašnjava: “Zaboravnost nije dio procesa starenja. Osamdeset posto ljudi koji dožive duboku starost ne pate od gubitka pamćenja. Dvije bolesti koje izazivaju gubitak pamćenja i javljaju se u starosti su: multi – infarkt demencija (serija manjih moždanih udara radi kojih dolazi do odumiranja dijela moždanog tkiva) i Alzheimerova bolest (promjena nervnih stanica u vanjskom omotaču mozga izaziva izumiranje brojnih stanica)”.
“Zdrava osoba zna kako je zaboravila i kasnije se toga sjeti”, napominje dr. Dan Blazer s Duke univerziteta. Međutim, bolesnik od Alzheimerove bolesti zaboravlja kako je zaboravio i nakon pet sekundi ga to više ne brine”.
Nevjerojatno pamćenje
Čovjek želi biti dobro informiran građanin i čita redovito novine, ali zapamti samo ono što ga zanima. Zato stručnjaci u pojedinim područjima naprosto zadivljuju poznavanjem činjenica. Poznati dirigent Arturo Toskanini, koji je imao nevjerojatno pamćenje, znao je napamet svaku notu za svaki instrument za 250 simfonija, koncerata i opera.
IZVOR: zabavninet.info
