Korištenje boja kako bi se izazvala određena psihološka stanja je vrlo stara praksa poznata još iz egipatskih i grčkih svetišta. Grčki i egipatski hramovi bijahu obojeni, i pretpostavlja se da je upravo izbor boja imao određeno značenje. Tibetanski učitelji i danas pripisuju meditaciji određene kolorističke karakteristike. U Indiji se npr. terapija boja još uvijek primjenjuje na tradicionalan način, pri čemu se voda pod različito obojenim staklima izlaže djelovanju sunčeve svjetlosti. Stakla su crvena, plava, zelena, žuta i drugih boja. Kad bolesnik potom pije takvu vodu, dobiva energiju koja ga umiruje ili liječi od različitih bolesti.
Promjenu boje registriraju i – slijepi!
Rudolf Steiner je svojim predavanjima u Dornachu još početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća tvrdio da terapeutsko djelovanje nema samo tako obrađena voda već i način na koji se primjenjuje ta terapija. Steinerovo učenje je preuzela Visoka škola za duhovne znanosti u Clentu, Engleska. Hygea Studio u Glochesteru, Engleska, i Spectrocrom Institut u Malagi, New Jersey, izučavaju posebne oblike terapije bojama u kojima se kombinira boja sa zvukovima i ritmovima.
Ljudi, životinje, biljke, svi su oni podvrgnuti djelovanju svjetlosti i boja, već samom izmjenom dana i noći. Taj prirodni proces može biti koristan ako se primjenjuje na određeni način i predstavlja djelotvornu pomoć u liječenju određenih bolesti u nekim bolnicama i klinikama.
Boja je, naime, vrlo suptilna promjena u atmosferskom pritisku punog crvenila što se diže iz infracrvenog, dakle nevidljivog područja do magente, a ova opet prelazi u ultravioletno područje, pri čemu pritisak zraka lagano raste. Ovu promjenu gustoće boje ne registriramo samo očima, nego je osjećamo kožom odnosno vanjskom površinom tijela kao i sva živa bića. To, zapravo, znači, da na promjenu boja mogu reagirati i slijepi. Reakcija je različita i ovisi o jedinki, a upravo ta specifična osjetljivost daje potom i osnovne smjernice za specifičnu obradu svakog bolesnika primjenom terapije boja.
U psihologiji je poznato da se određeni rezultati postižu kombinacijom raznih učinaka, a vrlo rijetko korištenjem tek jednog čimbenika. Zbog toga boju prati i oblik. U pravilu, plavo ide uz vodoravne i sferične forme. Crvenoj boji pripadaju okomiti i kubistički oblici, a žuto karakteriziraju zrakaste i odvojene forme. Da bi se postigao odgovarajući učinak, boja i oblik moraju biti u skladu. Oni se trebaju nadopunjavati stvarajući određenu napetost, koja opet, harmoniji daje veću vrijednost. Zbog toga terapeut, specijalista za primjenu boja, svemu daje određen ritam.
Koriste se boje prirodnog spektra
U ovoj se terapiji primjenjuju boje prirodnog spektra: crveno – narančasto – žuto; zeleno – tirkiz – plava – ljubičasta; magenta. Ovih osam boja odgovaraju trima “oktavama” kralježnice što ih čine 24 kralješka. Pritom se sljedeće dvije oktave odnose na križa, odnosno na bazu lubanje. Križa podliježu infracrvenoj, a lubanja, ultraljubičastoj boji.
Terapeut što koristi boje primjenjuje kartu kralježnice. To je ona ista karta koju primjenjuju terapeuti kad koriste glazbu kao pomoć u liječenju, te astrolozi. Uz njenu pomoć lakše određuju koju će boju primjeniti u obradi pojedinca i njegovih tegoba. Postupak bi trebao biti pod kontrolom kvalificiranog liječnika.
Čitavo ljudsko tijelo je, zapravo, simfonija boja. Terapeuti koji koriste boje, zbog toga uzimaju u obzir i auru. Aura je prirodno okruženje svakog živog organizma. U tom području organizam emitira slabe električne struje, ali iz njega preuzima tijelu potrebnu univerzalnu energiju. Zbog toga aura pokazuje snagu, ali i slabosti. Ona posjeduje dvostruku strukturu. U potpunom, dovršenom, uvjetno rečeno savršenom stanju, ona ima oblik strukture nalik sjajnoj, blistavoj zvijezdi koja je protkana brojnim školjkama i sferama jajolikog oblika. Te oblike nalazimo u finim slojevima oko svih prirodnih objekata, počevši od čovjeka, preko biljaka i životinja sve do kamena. Ipak, treba naglasiti da je aura kod čovjeka najizrazitija.
Također treba naglasiti da ne postoji savršena aura kao što ne postoji ni savršena kralježnica. Odstupanje od savršenog modela, što ih terapeuti mogu utvrditi, pomažu im i pri određivanju bolesti, odnosno terapije. Pri tome je nužna osobna osjetljivost i sposobnost tumačenja, jer nema općih pravila i svaki se slučaj mora promatrati izdvojen od ostalih.
Terapeut mora biti svjestan vlastitih ograničenja i nedostataka, mora ih naučiti isključiti u trenucima terapeutske obrade bolesnika.
