Dragi čitatelji, u ovoj objavi vam je na raspolaganju za pročitati zanimljiva priča o čovjeku sa planine. Nadamo se da će vam se priča svidjeti i da će vam biti neki putokaz u životu.
Poučna priča o čovjeku sa planine
Duboko u srcu planine, tamo gdje sunce zimi jedva dodiruje snijegom prekrivene visove, živio je čovjek za kog su mnogi čuli, ali ga malo ko vidio. Zvali su ga Stari Vuk.
Nitko nije znao pravo njegovo ime, ni odakle je došao. Pričalo se da je prije mnogo godina sišao s neba sa gromom i da mu planina nije dom nego utočište. Drugi su tvrdili da je posljednji potomak davne loze čuvara šuma, ljudi koji su govorili sa životinjama i razumjeli vjetar.
Njegova koliba bila je skrivena iza vodopada, tik uz staru bukvu što je, prema pričama, rasla još u vrijeme kad su zmajevi letjeli iznad zemlje. Živio je sam, ali nikad usamljen – lisice, medvjedi, vukovi i ptice dolazile su mu kao starom prijatelju.
Ljudi iz doline znali su za njega i ponekad bi ostavljali darove – kruh, med, vunene čarape – ostavljali bi ih na kamenu kod rijeke. I uvijek bi narednog jutra dar nestao, a na kamenu bi se pojavila po jedna planinska runolistica – cvijet koji ne raste nigdje osim na samom vrhu svijeta.
Jedne zime, kad je snijeg pao do krovova kuća, dijete iz sela se izgubilo. Danima su ga tražili, ali bez uspjeha. Sve dok jednog jutra dijete nije pronađeno – mirno je spavalo na pragu crkve, umotano u medvjeđu kožu, a u ruci je držalo runolist. Nitko nije ništa rekao, ali svi su znali – Stari Vuk je čuo poziv.
Nakon tog dana, ljudi su počeli da planinu gledaju drugačije. Ne kao prijetnju, već kao čuvara. A čovjek sa planine – on je i dalje gore, negdje iznad oblaka, gdje vjetar nosi priče onih koji slušaju.
Odgovori