Magija riječi - kako se što bolje osjećati?

Magija riječi – kako se što bolje osjećati?

Magija riječi - kako se što bolje osjećati?
Magija riječi

Kako se što bolje osjećati, biti zadovoljan sam sobom? Svaka situacija koja uzrokuje negativne emocije, isto kao i bolest, problem je koji se može riješiti promjenom subjektivnog stava – pozitivnim mišljenjem, i što je možda najvažnije – subjektivnim osjećajem.

 

 

 

NPL je međunarodna kratica, danas već sinonim za model komunikacije, koji je nastao 70-ih godina prošlog stoljeća u Americi. Bavi se međuljudskom komunikacijom kao i komunikacijom sa samim sobom. Jezik čovjeka je zrcalo njegovog načina razmišljanja. Poznavanjem jezičnih struktura i načina njihovog funkcioniranja, možemo namjernim upotrebljavanjem pojedinih riječi, doseći visoku razinu i kvalitetu komunikacije. Promatranjem govora, načina izgovora, mimike i gestikulacije partnera u razgovoru možemo stvoriti sliku o njemu i načinu njegovog razmišljanja.

Svi promatramo svijet pomoću čula: sluha, vida, opipa, mirisa i okusa. Najčešće pratimo samo jedan od njih, npr. sluh ili vid i na temelju toga i razgovaramo o dojmovima. Često čujemo: “vidiš kako je lijepa ta glazba” ili “osjećaš li to svjetlo?” Ako je jedan član okrenut slušnome, drugi vidnome polju – neće se razumjeti. Dobar osjećaj je osnova kvalitetne komunikacije. Svi poznajemo taj ugodan osjećaj kada sretnemo nekoga prvi puta i odmah nam je simpatičan. Nakon nekoliko izgovorenih riječi imamo osjećaj da čovjeka poznajemo cijeli život. Vjerojatno upotrebljava isto čulo, daje prednost istom čulu kao i mi.

Postoje različite teorije o načinu funkcioniranja našeg mozga. Prema NPL teoriji, rad našeg mozga uvijek je usredotočen prema nekom cilju. Razlika je u tome da li mozak shvaćamo kao prebivalište duha, ili ga zamišljamo kao lanac kemijskih reakcija. Mozak, slično kao kompjutor, posjeduje unutarnje programe. Ne bi bilo loše kada bismo ih mogli spoznati i prema potrebi mijenjati. Zapravo – cijeli život to i radimo, samo nismo svjesni takvog procesa. Klasičnim primjerom za rad mozga su – fobije. Npr. strah od pauka. Kada netko, tko pati od ovakve fobije, ugleda pauka na udaljenosti 3 metra, osjećat će samo gađenje. Ali, ako na primjer pauk dođe u blizinu ruke takvog čovjeka – čovjek će početi stvarati bezrazložnu paniku. Može se dogoditi da se fobičar ukoči i da nije u stanju razumno reagirati. Važno je pitanje – kako izgleda pauk u mašti ovog čovjeka? Da li je poprimio veličinu najmanje – dinosaura? Zašto tako reagira? Možda je u djetinjstvu proživio s paukom nekakav šok ili nešto neugodno?

Kada poznajemo način kako se vizualni signali u mozgu pretvaraju i kako ih uspoređujemo s našim iskustvom i maštom, možemo brzo i uspješno reprogramirati ovu fobiju.

NPL možemo nazvati i “strukturama subjektivne percepcije”. To kako doživljavamo svijet oko sebe, okolinu, ovisi i od tzv. filtera stvarnosti. Svatko od nas posjeduje ovakav filter. Tvore ga naša uvjerenja, iskustva, odgoj, moralne norme itd.

Znamo da mala djeca vrlo brzo uče strane jezike. Zašto? Jer još nisu svjesna kako je učenje nešto što iziskuje mnogo vremena i truda – nisu svjesna da je učenje teško. Ne znaju da je za učenje stranih jezika potrebno imati poseban talent, da treba učiti strane riječi, čak i cijele fraze, itd. Kod male djece dakle, još nije stvoren poseban filter.

Cilj NPL metode je da se čovjek što bolje osjeća, da je zadovoljan sam sa sobom. Svako iskustvo je subjektivno. Svaka situacija koja uzrokuje negativne emocije, isto kao i bolest, problem je koji se može riješiti promjenom subjektivnog stava – pozitivnim mišljenjem, i što je možda najvažnije – subjektivnim osjećajem.

Pročitajte i ovo: