Čudne su ljudske suze. Razmišljajući o njima, Turgenjev je jednom zapisao: “Suze su kao oluja; poslije njih je čovjek uvijek mirniji”. No, stari bi se pisci, osobito pjesnici, svakako začudili kad bi saznali kako je ono čemu su posvećivali nadahnute strofe s vremenom stiglo do biokemijskih analiza. Sa istraživanjem suza se, naime, do danas daleko otišlo, pa ipak su one za znanost još dosta tajanstvene.
Sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća lakrimologija (na latinskom lacrima – suze) je mogla ponuditi više zagonetki nego odgovora. Dugo se kao vrhunski domašaj istraživanja suza smatrao zaključak kako je plakanje – tipično ljudska osobina. Jedino pripadnici vrste homo sapiens pokazuju izlučivanjem prozirne bezbojne tekućine kako su tužni ili sretni, povrijeđeni ili uzbuđeni. Ni kod jednog drugog živog bića osjećaji i suze nisu u međusobnoj svezi.
Čovjeku je sa životinjama, naime, zajedničko samo – očna tekućina, a ona je emocionalno gledano bez znakovitosti. Bezbojni film tijekom života milijunima puta premaže bjeloočnicu i bez njega oko jednostavno ne bi moglo funkcionirati. Zajedno sa suzama, ovo vlaženje oka je toliko intenzivno da onaj tko ima stakleno oko mora ga mijenjati nakon nekoliko godina. Jer se ono izliže. Uz to, suzna tekućina ima antibakterijska svojstva, pa štiti oko od upala, kao i od stranih tijela koja se pokretima kapaka i djelovanjem suza izbacuju iz oka. Zbog emocija, međutim, plače samo čovjek. Plačem, dakle, postojim! Ali, većina osjećajnih zaboravljanja suze u interesu slike slike o sebi koju žele dati u javnost. U svakodnevici naše civilizacije ne smatra se pristojnim ako odrasli plaču. Ponajviše se to odnosi na muškarce. Upravo ono što ljude razlikuje od drugih živih bića, oni najčešće pokušavaju sakriti, a zbog toga i psihički i fizički češće obolijevaju.
Manje suza – kraći život
“Onaj tko manje plače, ranije će umrijeti!” To je naslov studije američkog biokemičara Williama Freya, koji već godinama strpljivo i detaljno istražuje ljudski plač. “Od djetinjstva učimo kako sakriti suze od drugih” – upozorava dr. Frey. “To činimo tako uspješno da na kraju ni sami više ne raspoznajemo vlastite osjećaje. Osobito muškarci više ne primjećuju kako su često tužni i kako im se plače. Oni to plaćaju bolestima koje su izazvane stresom. Plakanjem, naime, tijelo izlučuje štetne materije koje se stvaraju prigodom emocionalnih opterećenja.” Drugim riječima, potiskivati prirodu često znači i izazivati je. Upravo zato muškarac je podložan opasnosti od oboljenja – čira na želucu. I zaista, oni češće od žena obolijevaju od ove bolesti.
Dr. William Frey je napravio neobičan eksperiment. Angažirao je nekoliko stotina dobrovoljaca koji su mjesec dana vodili “dnevnik plakanja” i zapisivali broj, trajanje i vrijeme “suznih nastavaka”.
Gotovo polovina muškaraca nije tijekom četiri tjedna prolila ni jednu suzu. Dok je kod žena samo šest posto ostalo suhih očiju. Sve u svemu, žene su plakale pet puta češće od muškaraca. A kad je plakanje počelo, trajalo je podjednako kod oba spola – oko šest minuta. “Najpogodnije” vrijeme za suze bilo je između 19. i 22. sata. Kao najčešći uzrok plača (oko 40 posto) žene su navele – poremećene ljudske odnose, npr. obiteljske svađe. Na drugom mjestu s 27 posto, uzročnici su bili – filmovi i televizijske serije. Kod muškaraca su, međutim, emocionalna uzbuđenja koja su izazvana djelovanjem mas-medija bila podjednako utjecajna na plač kao i poremećeni ljudski odnosi. U oba slučaja – po 36 posto.
No, najvažniji rezultat istraživanja bio je kako je 85 posto žena i 73 posto muškaraca izjavilo da su se nakon plakanja osjećali mnogo bolje. “Zato sam postavio tezu kako čovjek plakanjem izlučuje štetne kemikalije koje se stvaraju u tijelu prigodom emocionalnog opterećenja.
Plakanje je lučenje, baš kao mokrenje, znojenje ili pražnjenje crijeva” – komentira dr. Frey.
Kemijska analiza osjećaja
S druge strane, što su sve pokazale biokemijske analize suza? Ponajprije, sastav suza razlikuje se zavisno od njihovog uzroka. Odnosno, suze imaju jedan sastav ako su nastale kao posljedica emocija, a drugi ako su izazvane nekim vanjskim podražajem, npr. rezanjem luka. Emocionalne suze imaju za 24 posto više bjelančevina. Kod obje vrste, dr. Frey je utvrdio nazočnost – prolaktina – svestranog hormona koji, između ostalog, nastaje tijekom stresa.
“U svakom slučaju, ono što smo dosad zaključili, korisno je za liječenje očnih bolesti”, tvrdi dr. Frey. “Mnogi ljudi, osobito oni stariji, pate od nedovoljnog lučenja suzne tekućine. Ako se utvrdi kako prolaktin pridonosi stvaranju ove tekućine, liječnici će ga moći pripisivati pacijentima.” Lakrimolozi su sigurni kako će se, zahvaljujući golemom napretku u biokemijskoj analizi, uskoro moći sastavljati katalozi na osnovu kojih će svaki liječnik moći u suzi, kao u staklenoj kugli, pročitati od čega netko boluje. Liječnici, još uvijek, na analizu uzimaju urin, krv i ostale fiziološke tekućine u organizmu pacijenta. Kako stvari stoje, možemo očekivati kako će se uskoro analizirati i suze. A to znači kako možda nismo daleko od dana kad će se reći: “Kaži mi kakve suze roniš, pa ću ti reći tko si!”
Istraživaći suza najviše su oduševljeni mogućnošću da će se kemijskom analizom moći mjeriti – osjećaji! Suze su tekućina kojom naše tijelo reagira na emocionalno opterećenje. Na taj način, one mogu biti ključ za biokemijsko shvaćanje ljudskih osjećaja.
“Kad postupak ovakve analize bude usavršen, moći ćemo u suzama izmjeriti materije koje odgovaraju našim emocijama”, kaže dr. Frey. “Tada ćemo možda bolje shvatiti i što se događa u tijelu kod psihičkih bolesti.”
Opasno gušenje
Sličnim istraživanjima bavila se i dr. Margaret Krepo. Ispitivala je sto pacijenata koji su patili od bolesti izazvanih stresom. Polovina pacijenata patila je od čira na želucu, a druga polovica od upale debelog crijeva. Istraživanje je pokazalo kako su bolesnici plakali manje nego što prosječno plaču zdrave osobe. Uz to, imali su natprosječan otpor prema plaču, jer su ga smatrali znakom slabosti.
Sve ovo, bez sumnje, ukazuje kako je krajnje pogrešno i čak veoma opasno suzdržavati se od emocija i gušiti ih negdje u sebi. Plač ili smijeh, potreba da se nešto kaže i da se čovjek otvori pred drugima – posve su normalne i prirodne reakcije koje su u osnovi ljudskog bića. Uostalom, bit će zanimljivo to potkrijepiti i studijom američkog profesora G.V. Penbaikera, koja pokazuje kako šutljivi i zatvoreni ljudi češće obolijevaju od onih koji rado razgovaraju. Onaj tko vjeruje kako je šutnja zlato i ne ispoljava svoje osjećaje, proizvodi hormone koji slabe opću otpornost – upozorava Penbaiker. Naglašava kako to ponajprije vrijedi za muškarce, jer njima osjećaji nekako teže prelaze preko jezika (ili možda krivo mislimo?). Spomenuta šutnja iziskuje veliki napor i opterećenje, te izaziva glavobolju, čir na želucu, bolesti srca, pa čak i rak. Blaženo djelovanje koje nastupa kad netko otvori svoju dušu i ispriča svoje nevolje odavno je poznato – nekad iz ispovjedaonica, danas više iz ordinacija psihoterapeuta – a sad postoje i znanstveni dokazi za to. Očito, ubuduće bi s velikom rezervom trebalo gledati i na poznate riječi Dostojevskog: “Šutnja je veliki dar!”
Jer, ako želite dug i zdrav život – naprijed s emocijama!
SUZE – NEKAD CIJENJENE! ILI Cmizdravi Aleksandar Veliki
Nekada su suze bile visoko cijenjene. Stari Germani su sahranjivali sa svojim junacima i vrčeve napunjene suzama. A poznato je kako je i Neron, dok je plakao zbog požara u Rimu, skupljao suze u jedan – vrč. U drevnoj Asiriji plač je bio ritual, njime se slavio praznik plodnosti. Navjerojatnije zato jer su suze simbolizirale kišu, koja je bila prijeko potrebna za uspješnu žetvu…
Ne samo “mekušci”, već su i “pravi” muškarci rado plakali. Aleksandar Veliki je toliko često plakao radi uzbuđenja koja su donosile bitke, da bi ga danas zacijelo nazvali cmizdravcem. Od Odiseja i Ahila do Bismarcka i Churchilla, junaci se nisu sramili suza…
